Nakon što je (i) Christian Schmidt prošloga tjedna otkrio tko zapravo bira hrvatskog člana troglavog bh. državnog vrha, žurno su se mobilizirale prokomšićevske snage kako bi obranile toga bošnjačkog narodnog heroja.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Malo se što od onoga što je Valentin Inzko govorio tijekom svoga predugoga mandata pokazalo točnom. Ipak, kada je osjetio kako neće – baš kao Broz Jugoslavijom! – Bosnom vladati do smrti, okušao se u razmjerno kratkoročnim prognozama. Tako je, praktički na rastanku, predvidio kako će BiH prije dobiti novog visokog predstavnika negoli famozni Izborni zakon.
I, uistinu, Christian Schmidt od početka kolovoza, usprkos osporavanju Moskve, Pekinga i Dodikovih Srba, stoluje u bijeloj kući na Miljacki. A kako stvari trenutačno stoje, mogli bismo, gotovo u paketu, dobiti i novoga guvernera i novi (izborni) zakon. Naime, na skupu Euroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine, održanom potkraj prošloga tjedna u organizaciji Njemačko-atlantskog društva u njemačkome Neustadt an der Aichu, taj je Nijemac pokazao kako je savladao domaću zadaću prije negoli će doći u Sarajevo.
Više je – višak!
Ponovio je pred rečenim skupom notornu činjenicu da je Komšić “hrvatski predstavnik” u državnom vrhu, ali su ga, veli, više birali Bošnjaci. Ovo je, doduše, “više” zapravo – višak. Dovoljno je bilo reći: Birali su ga Bošnjaci. Ali Schmidt je, ipak, diplomata…
U nastavku je, međutim, skinuo diplomatske rukavice kazavši kako se Hrvatima mora dati mogućnost da se osjećaju zastupljeni, a ne da sve skupa završi nekim oblikom bojkota izbora, što će se održati u listopadu naredne godine. Naglasak je na – „mora“. Rekosmo, skup je održan potkraj prošloga tjedna, no Schmidtova opservacija se do bh. medija probila početkom ovoga tjedna, pa su se prokomšićevske snage (tek) tada i mobilizirale, osjetivši, valjda, kako bi Ljiljan Zlatni mogao uvenuti, usprkos tomu što je (baš) nedavno navijestio kako će opet pobijediti Dragana Čovića. Tako mu Allah pomogao!
Jasno, medijski su jataci žurno nazvali toga bošnjačkog narodnog heroja kako bi se i on, koji još koliko jučer nije znao što bi od sreće kada je stigao muštuluk o Schmidtovu dolasku, obračunao s Inzkovim nasljednikom. Nije se, doduše, ovoga puta taj pošteni Hrvat odlučio za jalijaške doskočice, po kojima je, dakako, glasovit. Ozbiljna situacija zahtijeva ozbiljno ponašanje, konačno je, čini se, shvatio. Nije to Komšiću lako, ali se, ipak, odlučio upozoriti Nijemca kako je inzistiranje na etničkom legitimitetu u kontekstu Izbornog zakona, negiranje svih presuda Europskog suda za ljudska prava.
„… Jer ako se polazi od toga da je legitiman samo onaj tko ima etnički legitimitet, onda se negira i Mišljenje Venecijanske komisije i rečenoga suda, koji pokušava otkloniti a ne proširiti etničku diskriminaciju“, veli taj (novo)sarajevski pravni ekspert, uz opasku s visina Titine 16 kako je bjelodano da će Schmidtu trebati još vremena u BiH da se upozna s daytonskim Ustavom, jer to o čemu govori ne postoji u Ustavu.
Komšićev mandat Schmidtu
Usprkos, međutim, tomu što vjeruje kako se novi poklisar međunarodne zajednice (još) nije snašao, Komšić mu savjetuje da, kao vrhovni tumač Daytonskog sporazuma te po bonskim ovlastima, mijenja bh. zakonodavstvo, pa, dakle, onda i Izborni zakon na način kako on misli da treba. Ali i da snosi odgovornost za posljedice takvog antieuropskog poteza.
Vjerujem kako će Schmidtu biti znatno lakše, kada mu je, eto, mandat dala takva jedna kredibilna persona. Persona koja se samopromovira kao poznavatelj Ustava, a samo je prije nekoliko dana, započevši valjda predsjedničku predizbornu kampanju, na Bledskom strateškom forumu otkrio svjetsku ekskluzivu: Amerikanci su, s Richardom Holbrookom na čelu, u Daytonu zapravo prepisali Staljina! „Konstitutivnost kao institut potječe iz Sovjetskog Saveza, što je Komunistička partija Jugoslavije preuzela“, ispalio je taj (sad i povjesničar). Biva, njegov politički idol nije (u tom slučaju) rekao svome ruskom političkom pokrovitelju, drugu Brki povijesno: Ne! Jer, mislila je Ljubičica Bijela, u reinterpretaciji Ljiljana Zlatnog, ako konstitutivnost valja sovjetskim drugovima, valja i nama.
Pa kad je to (još) vidio Holbrook, kronično, inače, sklon komunističkoj bratiji, i on je legao na rudu. Slijedom čega su Bošnjaci, Srbi i Hrvati ušli u Ustav kao konstitutivni narodi, a Ustavni sud BiH je njihovu konstitutivnost proglasio temeljnim načelom Ustava BiH, ili Aneksa IV. Daytonskog sporazuma.
Nije, međutim, Komšić žalio daleka puta, čak do Slovenije, kako bi ih sve raskrinkao i poentirao: „… No nitko danas u BiH neće biti manje Bošnjak, Srbin, Hrvat, Rom ili Židov, ako se odustane od pojma konstitutivnosti!“
Oba, pala su oba!
Nakon čega je nužno još jedanput spomenuti one koji su se, nakon što je Schmidt na domaćem terenu otkrio u kojem grmu zec leži, osovili na zadnje noge, a neki – čak! – i pustili suzu za Inzkom. Popis je podug: doktor (sve)opće prakse Slavo Kukić, koji poziva da se Nijemcu (žurno!) okrenu leđa, Dervo Sejdić (zasad bez Fincija), Zlatko Lagumdžija, koji se prvi 2006. sjetio kako mlađahnog općinskog načelnika promovirati u hrvatskog člana državnog bh. vrha i tako udario temelje dekonstituiranju Hrvata, Šefik Džaferović, koji je, evo, oprostio svome cimeru što ga je na prošlim izborima pobijedio u općinama s izrazitom bošnjačkom većinom… I ne samo to!
Oglasio se i portal istraga.ba, navodno blizak (bošnjačkoj) obavještajnoj zajednici, sa zabrinjavajućom, pa onda, je li, za Bošnjake i mobilizirajućom teorijom. Dakle: OHR bi, po planu međunarodne zajednice, priču oko Izbornog zakona riješio donošenjem odluke kojom bi se broj mandata u Predsjedništvu BiH ograničio na dva. I to retroaktivno! Željko Komšić i Bakir Izetbegović ne bi (više) mogli biti kandidati, jer su obojica odradili po dva mandata. Istovremeno, Milorad Dodik mirno može čekati i ovu odluku i idući listopad, jer je u troglavom državnom bh. rukovodstvu tek prvi put. Dobra je to vijest i za Dragana Čovića, koji je odradio samo jedan puni mandat, a jedan mu je prekinuo (baš) OHR, kada ga je smijenio. (Eh, za tim vremenima bolno uzdiše bošnjačka – kako desnica tako, gdjekad još i više, tzv. građanska ljevica.)
Bošnjačka braća Grim
Lijepo (mi) ovo zvuči, ali, po svojoj dramaturgiji, podsjeća i na teorije (zavjere) uoči Schmidtova dolaska u ovu nesretnu balkansku dolinu suza. Tada su se prvo oglasili ljevokrilni napadači velikobošnjačkog unitarizma, simpatični i agilni tandem Emir Suljagić i Reuf Bajrović, raskrinkavši nadolazećeg Nijemca kao, zapravo, ruskog (!?) igrača. Ali i – što je još gore, tj. najgore – kao dužnosnika s vrlo snažnim vezama s „vladajućim hrvatskim nacionalističkim strankama u Hrvatskoj i BiH“. A kao dokaz te inkriminacije, Mirko i Slavko građanske BiH navode kako je Schmidt odlikovan Ordenom Ante Starčevića – „hrvatskom državnom čašću kojom su ranije odlikovane političke i vojne ličnosti, od kojih je neke Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglasio krivim za zločine protiv čovječnosti“.
Ubrzo je otkriveno kako su istim ordenom odlikovani i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz ef. Hasanović te bivši muftija zagrebački Ševko ef. Omeragić, ali bošnjačka braća Grim nisu imali potrebu dalje se baviti tim slučajem. Baš kao i što se nisu oglasili ni kada je Rusija (uz Kinu) u Vijeću sigurnosti ujedinjenih nacija uskratila potporu Schmidtu, kojega su, inače, oni stigmatizirali kao „Russland-Versteher“ – onaj koji razumije Ruse.
A kad smo (već) kod razumijevanja, nakon spomenutog prošlotjednog skupa u Njemačkoj, dojma sam kako novi visoki predstavnik razumije Bosnu i Hercegovinu. Poglavito je ohrabrujući njegov stav kako se „Hrvatima mora dati mogućnost da se osjećaju zastupljeni“. Schmidt, kazao bi Komšić, ima mogućnost to realizirati. I jedino je tu u „slučaju konstitutivnost“ u pravu.
Predugo se – u tri mandata! – Bosnom širio miris (…) Ljiljana (Zlatnog).
