„Već odavno ni Travnik nije što je nekada bio“, kaže nam stariji Travničanin dok na travničkom katoličkom groblju „Bojna“ čekamo polaganje cvijeća i paljenje svijeća na grob svirepo ubijenog prvog zapovjednika HVO-a ovoga grada, krajem 1992. godine, brigadira Ivice Stojaka.
A povod za ove navedene riječi Travničanina, Hrvata po nacionalnosti, je novinarevo čuđenje zbog zapuštenog i u korov zaraslog jedinog židovskog groblja u Travniku, kojega samo ograda dijeli od već spomenutog katoličkog. Naime, groblje je potpuno zaraslo u korov, šiblje, nadgrobni spomenici, vidljivo stari, potpuno su zapušteni, uglavnom u stanju propadanja i urušavanja… i nije teško zaključiti da ovo groblje, jedno od najstarijih židovskih groblja u Bosni i Hercegovini, već dugi niz godina više nitko ne održava, niti u njega zalazi.
Istina, Židova u Travniku više i nema, ili, možda, još poneki oronuli starac ili starica, pa se u takvoj situaciji nameće pitanje tko bi onda trebao i mogao u groblje zalaziti, bar ponekad travu i šiblje pokositi, očistiti ga… A odgovor na to pitanje nije teško dokučiti, nameće se sam od sebe, posebno ako se zna kakve su duboke pozitivne tragove Židovi ostavili u Travniku.
„Pa zar onda nisu zaslužili, kada više nema živih, da im gradske komunalne službe, bar u onoj najnužnijoj mjeri, održavaju mjesta njihovog vječnog počivališta“, kaže nam naš sugovornik, dodajući kako je u pitanju, prije svega, aktualna lokalna politika. „Događaji u arapskom svijetu, Irak, Iran…, Izraelci i Palestinci, okrenuli su i odnos Travničana, na Bošnjake mislim, i odnos prema Jevrejima, čak i mrtvim i onim koji nikada i nisu imali priliku posjetiti vjekovima čekanu i željenu im domovinu Izrael“, dodaje.
Treba reći, kako su se, 30. rujna 1979. godine, Travničani, bolje je reći tadašnja aktualna komunistička vlast, odužili (?) Židovima Travnika podignuvši spomen-obilježje na njihovom groblju na Bojni, s nakanom tužnog sjećanja i pijeteta za sve stradale Židove u vremenu 1941. – 1945. godine. A nije teško zaključiti da je to spomen-obilježje, osim tužnog sjećanja i pijeteta, imalo i trebalo usmjeriti i na neke druge konotacije. No, već tada Židova skoro da i nije bilo u Travniku.
Tridesetak godina kasnije, 18. kolovoza, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, a kako sada stvari stoje, i posljednji put, u Travniku se molio „kadiš“, židovska molitva za mrtve. Molitva je upriličena na spomenutom groblju (groblje je tada bilo pokošeno i očišćeno, tada i nikada više). Univerzalne kršćanske i židovske molitve za mrtve iz Starog zavjeta predvodio je tadašnji travnički župnik, don Pavo Nikolić, koji je, ujedno, bio važna karika u organizaciji ove vjerske židovske svečanosti. Molitvi „kadiša“ prethodila je komemoracija ispred zgrade Doma mladih u Travniku. Bio je to „spomen za sve koji su umrli u borbi za vjersku toleranciju i simbole“, kako je rečeno, a prisutno je bilo dvadesetak Židova iz Travnika i Sarajeva. Komemoraciji su bili nazočni i predstavnici političkog i kulturnog života Travnika i Županije, travnički župnik i travnički muftija, don Pavo Nikolić i Nusret efendija Avdibegović, koji, iako se to očekivalo, nije došao na molitvu „kadiša“.
I može se slobodno reći, to je i definitivno bio kraj priče o Židovima Travnika, a što potvrđuje i tužna i ružna slika njihovog vječnog počivališta. A treba znati da je prva židovska obitelj, Morda Artijasa, došla u Travnik 1660. godine, i da je Židova u ovome gradu 39 godina kasnije, 1699. bilo 46 Židovi su 1762. osnovali svoje groblje na Bojni, od 1768. imali su svoju Židovsku općinu, poslije sarajevske najstariju, koja je krajem XIX stoljeća bila i najmnogoljudnija u Bosni i Hercegovini, te da je 1879. godine Židova u Travniku bilo 375. Sredinom osamnaestog stoljeća sagradili su sinagogu, koja je, neodržavana i urušavana 28. kolovoza 2008. i srušena, i sada taj prostor, umjesto spomenika jednog vremena, te vjere i kulture Židova u Travniku, „krasi“ omanji trgovački centar. Što manje povijesnih tragova, to bolje, dalo bi se zaključiti, kada su tragovi života Židova u Travniku u pitanju.
A Židovi u Travniku isticali su se čestitošću, sposobnošću, obrazovanjem, uspješnošću. Kada je 1882. godine otvorena Nadbiskupska gimnazija upisano je i 47 učenika Židova i židovska djeca pohađala su ovu uglednu obrazovnu ustanovu sve do 22. listopada 1944. kada su Travnik porobili partizani, zabranili rad Gimnazije, protjerali profesore, svećenike, časne sestre… Prvi ljekar Židov u Travniku bio je Leopold Glil, a slijedili su istaknuti liječnici – specijalisti, dr. Sigmund, Švajger, dr Leopold Kufer dr. Fisel Rozencvajg čije ime prezime i sada kod starijih u Travniku, pa i na širem području, simboliziraju vrhunske liječničke sposobnosti. U Travniku je radio čak 50. godina… Istaknuti poduzetnici bili su Josef Baruh, Salomon Altarac.., obrtničke obitelji Maestro, Altarac, Kanfarit, Salom, Pinto, Gaon, Atijas…, poznate i ugledne obitelji Levi, Konforte, Albinun, Finci, Papo, Salomon… i niz drugih ljekara, apotekara, profesora, arhitekata pravnika, odvjetnika, veterinara, zubara…,koji su radom, znanjem, stručnošću i sposobnošću, poštenjem…, Travnik bogatili, obogatili i davali mu dodatno vrijedni pečat koji se ne bi smio izbrisati.
„Slične priče o Travniku koji već odavno nije kao što je nekada bio, u nekim drugim i drugačijim omjerima i kontekstima, mogli bi pričati i mi Hrvati i Srbi Travnika. Ali komu, čemu, tko bi nas slušao, koga sve to još uopće i zanima“, kaže nam, s nekom sjetom u pogledu i u glasu, naš sugovornik, Hrvat iz Travnika.
