Pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo i glavna sestra Hrvatske bolnice Dr. fra Mato Nikolić, u Novoj Biloj, viša je medicinska i časna sestra Ankica Tomas (57). Službu obavlja od 1997, a članica je Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina. Živi u samostanu sestara u Bučićima, kod Novog Travnika.
Piše: fra Vjeko E. Tomić
U medicinskim vodama je više od 30 godina. Prije ove službe, kao medicinska sestra je djelovala u Bugojnu i u Livnu. Zbog naravi službe koju obavlja, ali i zbog redovničkog zvanja kao i zbog predanosti kojom spaja medicinsko i redovničko u svom djelovanju, jedan je od zaštitnih znakova bolnice. Malo tko je zdrav ili bolestan došao u ovu ustanovu, a da se nije susreo s ovom uvijek vedrom medicinskom i časnom sestrom. O izazovima posla s kojima se susreće kaže:
Nas je 270 u bolnici. Zahvalna sam ovim ljudima jer me prihvaćaju. Svi smo ovdje podjednako važni za funkcioniranje bolnice, od onih koji održavaju čistoću okoline i bolnice do spremačica, gospođa u kuhinji, sestara i liječnika. Volim ove ljude s kojima radim. Svugdje gdje sam boravila, ostavila sam pomalo srca, a ovdje i dušu i srce jer sam ovdje ostavila najbolje godine.
Redovnica je već 40 godina. Podrijetlom je iz Žeravca (Derventa) i ima brata svećenika, fra Antu Tomasa, župnika u Ulicama, te sestru Gabrijelu, koja je također časna i medicinska sestra, u Chicagu (SAD). Za redovnički poziv s. Ankica se odlučila nakon završenog prvog razreda Medicinske škole u Slavonskom Brodu. Sestre su joj omogućile nastavak medicinskog školovanja te ju nakon polaganja redovničkih zavjeta usmjerile u zvanje o kojem je maštala i za koje se spremala.
Povezati sestrinstvo u Crkvi i sestrinstvo u medicini mi je bio ideal tako da je život mene kao časne i medicinske sestre krenuo prema pacijentima. Izgleda nemoguće to dvoje povezati, ali je ostvarivo. Radim s ljudima, bilo da sam u samostanu ili u bolnici. Moja su iskustva različita, lijepa i teška, svjetla i tamna. Sjetim se teških dana u medicinskom zvanju, no uvijek sam željela biti s drugima, sve zasladiti franjevačkim duhom. Da, moguće je sve ovo povezati, kazuje o dva svoja zvanja.
Treba imati Duha Božjega da se ovaj posao može raditi, dodaje dok objašnjava kako prije posla, u kapeli preporuči Bogu sebe, svoje kolege i pacijente. Radni dan je uvijek različit.
Ujutro se ovdje nađem sa sestrama da bih vidjela što se planira i gdje ima neki problem. Ako one ne mogu doći k meni, ja idem na odjele i to mi je nekako najdraže. Potom odlazim među gospođe koje čiste, da vidim što je u praonici, kako funkcionira kuhinja. Vrlo sam malo u uredu u kojemu završim administrativni dio poslova. Najviše boravim s osobljem. Zajednički planiramo dnevne aktivnosti, potom osmišljavamo godišnji plan edukacije sestara. Učenici u bolnici su također moja briga, a tu su dvojica kolega koji mi pomažu.
Radni dan s. Ankice toliko je pun pokreta da sestre i pacijenti znaju za nju često reći da je “na rolšuama”.
Između svih svojih aktivnosti brine se za održavanje bolničke kapele u kojoj se svake subote služe svete Mise. Nakon završetka radnog vremena, njeno slijedeće redovničko zaduženje je održavanje crkve i crkvenog ruha u župnoj crkvi u Novoj Biloj te u područnoj crkvi u Zabilju. Zahvalna je ženama u župi i framašima koji joj pomažu.
Sebe prije svega vidi kao časnu sestru, ali ne krije da ju je iskustvo rada s kolegama i s bolesnicima itekako obogatilo.
Susrela sam do sada prekrasne ljude. Bogu sam zahvalna. Ovi ljudi ovdje rade specifičan i težak posao. Svaki dan mi je praktično bogatstvo. Puno lijepih susreta s pacijentima pamtim. Nadam se da sam i ja njih obogatila, mi svi nosimo ono što nam je Bog dao.
U bolničkom poslu s. Ankica je doživjela i teških trenutaka.
Prije 20-ak godina na rukama mi je umrlo jedno dijete kojemu nismo mogli pomoći. Ta je smrt ostavila na mene dubokog traga. Znala sam da se tome djetetu neće moći pomoći. Držeći ga u naručju bilo mi je žao roditelja. Djetetu je bilo pet-šest mjeseci. I dan-danas se sjetim tog djeteta i pitam zašto je moralo umrijeti? Sjećam se također stradavanja jednog vojnika tijekom rata u Livnu. Ne mogu još uvijek zaboraviti njegov krik, “Sestro, pomogni mi, budi sa mnom!”
Govoreći o svojim posebnim iskustvima tvrdi kako bolest mijenja bolesnika, neke u pozitivnom, neke u negativnom smislu. Prisjetila se potom slučaja od prije nekoliko godina iz ove bolnice.
Bile su dvije pacijentice ovdje na odjelu kirurgije. Dogodilo se da su imale istu dijagnozu pa su operirane obadvije. Jedna mi je rekla: “Ajme, sestro, zar sam ja ovo zaslužila, što ću ja s tim?” Da je ohrabrim, rekla sam joj. “Ajde, dobro, polako, prihvatit ćete, bit će to sve u redu…” Bila je očajna. Došla sam poslije ovoj drugoj s istom dijagnozom. Ona mi je rekla: “Znate, sestro, sad sam se malo svađala!” “Pa s kime? pitam.” “Pa, znaš, veli mi, rekla sam Bogu: Slušaj, Bože, ja ti imam četvero djece. ‘Ajd ti meni, molim te, daj da ja tu djecu izvedem, onu najmanju barem do pričesti još dvije godine. Pa onda, ako trebam ići neka idem.” Što se dogodilo? Prva žena je nakon godinu dana umrla. Ova druga je još uvijek živa i dobro je nakon svih tih silnih kemoterapija. Vidim je sretnu sa svojom djecom. Koliko će to trajati ne znam.
Na stav bolesnika prema bolesti, prema sestrinim riječima, veoma utječe i duhovnost bolesnika.
Vjernici prihvaćaju bolest lakše dok čovjek koji nema nade prolazi kroz tako teške trenutke te negativnošću utječe na druge oko sebe. Vjera pomaže bolesti i to je sva sreća. Bol ostaje ista, ali uz pomoć vjere se umanjuje.
Stav s. Ankice o eutanaziji i abortusu potvrđuje uvjerenje mnogih da je ova bolnica drukčija i da diše posebnim, franjevačkim duhom:Svatko je zaslužio da se o njemu brine do posljednjeg udaha i izdaha. To je jedino ispravno. Glede abortusa, od početka imamo stav da se u ovoj bolnici ne smije uraditi namjerni abortus. Oni se zato i ne čine. Bolnica koja je mrtvačnica, nema blagoslova, to dvoje ne mogu zajedno.
