NOVA KOLUMNA ZVONIMIRA ČILIĆA: Vitez bi morao njegovati kulturu sjećanja, a ne strategiju zaborava

Koncem veljače smo objavili kratak tekst sjećanja na velikog humanitarca, dobrog čovjeka dr. Slobodana Langa, a u povodu šeste godišnjice njegove smrti. Tekst je naišao na veliki interes čitatelja, posebno s područja Lašvanske doline. 

Piše: Zvonimir Čilić / Vitez.info

Odreda s odobravanjem, s pozitivnim komentarima i pohvalama što se  velikog prijatelj Hrvata s tog područja, ali i svih onih koji su u nevolji, bez obzira na nacionalnost ili vjersku pripadnost, na ovu godišnjicu sjetio portal Vitez.info. No, bilo je i poruka, reakcija, upita… zašto se godišnjice smrti dobrog čovjeka, dr. Langa, nisu sjetili i na bilo koji način zabilježili i obilježili predstavnici institucija Viteza. Jer, dr. Slobodan Lang je počasni građanin Viteza, odlukom (jednoglasnom) Općinskog vijeća. Ne treba smetnuti s umna da dr.Langu pripadaju i velike zasluge za dolazak povijesnog humanitarnog konvoja “Bijeli put“ u Lašvansku dolinu. Nisu male zasluge dr. Langa ni u formiranju Ratne franjevačke bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ pa ni u izgradnji nove Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj. A nitko se nije sjetio tu godišnjicu na bilo koji način obilježiti. Na žalost!!!

​Sve se to može podvesti pod ”Kulturu sjećanja”. I upravo to je razlog ovom tekstu, jer ovakvi i slični slučajevi „zaborava“ nisu rijetki, čak bi se moglo reći, dapače, česti su.!

​Evo navest ćemo neke primjere „zaborava“ ili (ne) kulture sjećanja. Recimo, prvi liječnik u Vitezu dr. Johan Rollinger. Partizani su ga u Vojvodini mobilizirali i doveli u Vitez krajem 1944. godine, kada su zauzeli Vitez. Bio je vojni liječnik, a prestankom rata ostao je u Vitezu, liječio građane ovog gradića, koji do tada i nije imao liječnika, sve do svoje smrti 1956. godine Pokopan je na groblju „Krušćica“. Stari Vitežani su ga se sjećali u najboljem svjetlu, kao dobrog čovjeka i liječnika. Na žalost, mjesto njegovog vječnog počivališta jedva da se i može vidjeti. Spomen obilježja više i nema, a tek jedna betonska ploča na tlu „govori“ da je tu njegovo vječno počivalište.

​Vrlo blizu mjesta pokopa dr. Rollingera pokopan je i akademski slikar Vlado Marijanović. Po rođenju Livnjak, travnički gimnazijalac, zaljubljenik u Lašvansku dolinu, u Vitez i viteško naselje Krušćica. Nakon studija likovne akademije u Italiji došao je živjeti i raditi u Vitezu. I on je u Vitezu umro, također je pokopan u groblju „Krušćica“, njegovo grobno spomen obilježje je u ruševnom stanju i uskoro ga i neće biti. Naravno, ako  ne „oživi“ kultura sjećanja, ako to pitanje ne pokrene, možda, Udruga likovnih stvaratelja Lašvanske doline.

​Vitežanka je i Ankica Oprešnik, akademska likovna umjetnica, sudionica brojnih izložbi diljem Europe i svijeta, nositeljica brojnih priznanja i nagrada za svoj likovni rad, a  za nju malo ljudi u Vitezu uopće i zna. Istina, Ankica je živjela u Novom Sadu, gdje je i umrla, ali je naša, Vitežanka, rođena u obiteljskoj kući na Gradini iznad današnjeg središta grada, gdje je i završila osnovno obrazovanje.

​Autori  monografije Volim Vitez (tri izdanja) bilježili su i podsjećali na Ankicu Oprešnika i, na žalost, na tomu se sve i završavalo. Nije valjda da će se to tako i završiti?

​Istina, ima i pozitivnih primjera. Recimo, Udruga „Volim Vitez“ oživjela je sjećanje na Vitežanina, dugogodišnjeg banjalučkog biskupa, fra Jozu Garića. Održana je i vrlo uspješna tribina s temom života i rada biskupa Joze Garića, a članovi Udruge su svojim radom i angažmanom već uspjeli financirati izradu spomen poprsja ovog uglednog Vitežanina, dugogodišnjeg banjalučkog biskupa. Prema neslužbenim informacijama spomen poprsje biskupa Garića bit će postavljeno u dvorištu župne crkve Sv. Jurja u Vitezu.

​Među pozitivnim primjerima je i obnova i uređenje mjesta vječnog počivališta prve žene pjesnikinje u Bosni i Hercegovini sa izdanom zbirkom pjesama, Anke Topić. Zasluge za to pripadaju HKD Napredak, podružnica u Vitezu. A istaknuta članica, od dana osnivanja HKD Napredak u Sarajevu bila je Anka Topić.

​Međutim, kako smo u prvom dijelu teksta rekli, ovo pišemo da bi ukazali na našu (ne)kulturu sjećanja, pa ćemo s jednom takvom pričom ovo obraćanje, prije svega viteškoj javnosti, i završiti. A da čitateljima ne bi objašnjavali i govorili o čemu je riječ, prenijet ćemo tekst objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“ a i prenesen u „Viteškom kalendaru“ za 1995. godinu.

​​​​​DRNIŠANI  VITEŽANIMA

​Važnije je tko daruje, nego što i koliko daruje, stara je narodna izreka a skroman dar prognanih Drnišanina, učenika Srednje škole „Ivan Meštrović“ s privremenim sjedištem u Splitu, učenicima Gimnazije u Vitezu, draži je Vitežanima od drugih, materijalno vrjednijih poklona. Ta pošiljka udžbenika hrvatskog jezika, povijesti, fizike, likovne umjetnosti…, svakako će dobro doći učenicima Gimnazije u Vitezu, ali je važnije što su ti udžbenici izraz ljubavi, solidarnosti i  zajedništva hrvatskog čovjeka u ovom teškom vremenu, kada je ljubav i zajedništvo potrebnije nego ikada ranije.

​Uz udžbenike, stiglo je i pismo puno topline i ljubavi, potpisano od ravnatelja škole Ante Tomića, u kojemu između ostalog piše:

​„Naš skromni prilog, sami to znamo, sigurno neće olakšati vaše nevolje, ali će probuditi vaš duh i nadu da niste sami. U jadu, u nevolji, male stvari bivaju velikim. I mi smo to osjetili jer smo malim potporama osvježili svoje misli i nadu, jer smo uspjeli organizirati se i početi s radom. Mi smo sami, vi niste sami. Budite ustrajni, koračajte čvrsto s kršćanskomnadom u sutra, kao što mi koračamo nadajući se našem povratku u Drniš.

​Jednoga dana rat će prestati, slijedi vrijeme kada ćemo u drugim okolnostima razviti naše prijateljstvo. Primite ovaj naš skroman dar u knjigama sa željnom da vaši učenici, umjestorata iz njih pronađu prave istine života. Bit ćemo radosni ako u vašim pogledima ugledamo radost i nadu boljeg vremena nailazećeg. Tom cilju koračamo“.

​Uz iskrenu zahvalnost, pozdrav Vitežana. Do skorog viđenja, dragi prijatelji u Drnišu.

​Tekst ne bi bio potpun ako ne bih rekli da smo, u više navrata,  s gestom dobrote prognanih Drnišana, podsjećali ravnatelje Srednje škole Vitez i na potrebu uzvraćanja dobrim ljudima na činu koji su, i sami u teškoj situaciji, ukazali Vitežanima. Reakcija baš od ravnatelja kojima smo ukazivali na ovu gestu dobrote Drnišana, nije bilo. A predlagali smo da bi bilo dobro stupiti u kontakt s Drnišanima, s općinskim čelnicima, s ravnateljem, s profesorima Gimnazije u Drnišu. I nakon 27 dugih godina ipak oživjeti to začeo prijateljstvo.

​No treba reći da nas Vitežane s Drnišem veže i Jozo Bilić, rođeni Drnišanin. Kao još vrlo mlad došao je u Vitez, gdje je radio, zasnovao obitelj i iza sebe, kao novinar, prvi iz Viteza, sportski radnik, gospodarski djelatnik… vrijedni čovjek, ostavio u svom Vitezu ( kako je on sam znao reći) nemjerljivo pozitivan trag.

​Također, povezuje nas pokojni Ante Vlajić, vozač šlepera u znamenitom humanitarnom konvoju „Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrenu“,  koji je u povratku kući i svojoj obitelj (22. prosinca 1993.) ubijen rafalnom paljbom od strane pripadnika Armije Bih kod Gornjeg Vakufa.

​Stoga još jednom podsjećamo, na ovu lijepu, ljudsku gestu Drnišana, na naše Drnišanina Jozu Bilića i na Antu Vlajića. Podsjećamo da se ovakve geste dobrih ljudi ne smiju zaboraviti. I, trebali bi, s jednim autobusom, recimo, sa skromnim darovima, s članovima HKD Napredak, s Viteškim akordima, s  članovima Garadskog kazališta mladih, s predstavnicima Udruge poslodavaca Vieza, , predstavnicima naše župe  (župnik – zašto ne)…, na čelu s općinskim načelnikom Viteza organizirati odlazak u Drniš i pružiti Drnišanima ruku zahvalnosti, ruku prijateljstva, budućeg. Jer, ipak, nikada nije kasno.