Jučer čovjek iz susjedstva s drveta drhtavim rukama skida dječju ljuljačku.
Prije koji dan njegov sin sa suprugom i četvero djece odselio se u inozemstvo. Jer drugačije nije moglo, jer ovdje dalje ne ide.
Okrećem glavu i ubrzavam korak, potopit će me vlastite i njegove oči, pucketajuća tišina inače bučnog i šarenog dvorišta.
Jučer nepregledna kolona od stotina motora prolazi pokraj moje kuće, grmljavinom paraju nebo ko papir, uredani odlaze na posljednji počinak ispratiti svog prijatelja, bajkera, divnog oca četvero djece, koji je ni kriv ni dužan, nakon što je za života prošao na tisuće kilometara, stradao od pripitog vozača za volanom, u rodnom gradu, nadomak svog jastuka.
Stali smo nasred bašte nepomičnošću kipova, zamrznutim tijelima pridružujemo se odavanju počasti, okrećem glavu i ulazim unutra, potopit će me oči moje majke i oca, plaču meteorima.
Jutros čitam dnevni tisak, uobičajena politička sranja, nacionalističke svađe, nebuloze, kretenluke, pljuvanja, trešerske šoubiz senzacije, tko zna koje po redu konferencije, panel diskusije i okrugli stolovi o čemeru, a u stvarnosti kita od ovna…I shvaćam da mi stvarno ne shvaćamo.
Odlaze nam ljudi bespovratno. Na ovaj ili onaj način. S putovnicom ili preko svih granica ovog svijeta, đe te nitko ne pita imaš li šta prijavit. Gubimo na najvažnijem polju. Gubimo vrijeme u vremenu koje dajemo iscrpljujućim nebitnostima.
I nikako da skontamo bolan…Nikako.
Piše: Martina Mlinarević Sopta
