Proetklih dana svjetlo dana ugledala je vrlo zanimljiva knjiga – „Porušeno sve hrvatsko za i nakon sukoba Armije BiH i HVO-a u bugojanskim župama i dijelu župe Pećine”, autora Bugojanca Josipa Kalaice.
Sam naslov jasno govori o tematici knjige neprocjenjive dokumentarne vrijednosti, kakve nedvojbeno nema u Bosni i Hercegovini, kada je riječ o mjestima gdje su velike žrtve u proteklom ratu bili Hrvati. A među takvim je, u samome vrhu, Bugojno, gdje je prema knjizi Josipa Kalaice porušeno, zapaljeno ili teško oštećeno 1810 hrvatskih kuća, 1092 štale, 117 garaža, 440 gospodarskih objekata, 168 pušnica, 129 zatrpanih bunara… Sve to, uz desetine teško oštećenih katoličkih crkava, grobaljskih kapelica i stotine porušenih i teško oštećenih nadgrobnih spomenika u katoličkim grobljima u bugojanskim župama: „Svetog Ante Padovanskog“, „Presvetog Srca Isusova“ (Glavice), „Srca Marijina“ (Skopaljska Gračanica), „Svetog Ilije Proroka“ (Kandija), „Presvetog Srca Isusova“, sela u župi Pećine koja pripadaju općini Bugojno, fotografijama, i imenima i prezimenima vlasnika, dokumentira u svojoj knjizi, na više od 600 stranica i čak blizu 4 000 fotografija, vrijedni i nevjerojatno samoprijegorni Josip Kalaica.
Josip u svojoj knjizi piše i o povijesti župa i naselja na području općine Bugojno te, što je vrlo bitno i važno, donosi statističke preglede broja stanovništva (hrvatskog po župama) iz popisa stanovništva iz 1991. godine, ali prezentira i podatke dvadeset godina kasnije. Treba li uopće reći da su ti podaci za Hrvate Bugojna poražavajući, rekli bismo zastrašujući.
Kroz svoje djelo, u koje je nedvojbeno uložio veliki trud, Josip u više navrata postavlja naivno, ili pak provokativno, pitanje ZAŠTO?. Recimo: “Zašto se do danas, kraj 2020. godine u mnogim bugojanskim selima nije obnovljena nijedna hrvatska kuća…, niti se nitko od Hrvata nije vratio na svoje porušeno i opustošeno ognjište…”, pa poimenično navodi 20 bugojanski sela sada doslovno bez Hrvata.
Autor konstatira kako su se u jedan broj kuća prognanih Hrvata tijekom rata i u poraću uselili Muslimani. Rješenja su dobili od tadašnjih službenih vlasti, a prilikom napuštanja hrvatskih kuća sve je opljačkano i uništeno. Bilo je, naime, nepisano pravilo, ističe autor, da se iz kuća otuđi sav inventar (bijela tehnika, namještaj…), da se skine sva stolarija, krov raskrije, skine crijep kako bi sve kisnulo, pa vremenom i urušilo.
„Do današnjeg dana nisam uspio odgonetnuti i shvatiti razloge devastiranja, onečišćenja i zatrpavanja bunara iako znamo da je voda izvor života i potreba svakom živom biću. ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO?”, kroz knjigu pita autor Josip Kalaica.
Predgovor ovoj knjizi napisala je profesorica Josipa Ćorić – Kalaica, autorova kćerka. U vrlo zanimljivom tekstu – ljudskom, kršćanskom…- bez iskazivanja mržnje i žudnje za osvetom, na kraju teksta Josipa kaže: „Ova je knjiga ujedeno i molitva i moralni čin. Potrebna onima koji su doživjeli ono vrijeme i prošli svoju Golgotu, ali isto tako, ako ne i više, i onima koji koji ga nisu doživjeli, onima koji su činili nedjela i nanosili patnju hrvatskom puku Bugojna. Jednom riječju: potrebna je našoj savjesti. Neka nam pomogne odgajati savjest kako bi postajali gospodari svoje volje i sluge svoje savjesti“.
Recenzije ove knjige napisali su ugledni profesor Sveučilišta u Mostaru, Bugojanac dr. sc, Zdenko Klepić i istaknuti povjesničar Ivo Lučić, autor više publikacija i knjiga. Lučić je autor brojnih zanimljivih kolumni i tekstova objavljivanih u hrvatskim i bosanskohercegovačkim medijima, vrlo često s tematikama vezanim za ratna stradanja Hrvata srednje Bosne u proteklom ratu., s posebnim podsjećanjem na posljednje njegovo djelo povijesnog i dokumentarnog karaktera – „Od vila Ilirskih do Bijeloga puta“, s podnaslovom „Stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“.
U dijelu svoje recenzije prof. dr. sc Zdenko Klepić kaže: „Autor je naglasio i svojim prikazom pokazao da se uništavanje imovine Hrvata i sakralnih objekata, nije događalo kao sporadični eksces niti su to bili ispadi pojedinaca već je to predstavljalo službenu, sračunatu politiku koja se provodila sustavno s ciljem sprečavanja povratka protjeranog i izbjeglog hrvatskog puka Bugojna. Na ovaj način, uništavanjem cjelokupne imovine, uglavnom nakon ratnih djelovanja, pa čak i u mjestima gdje uopće nije bilo sukoba i rata, nakon što je izvršeno etničko čišćenja, tj. protjerivanjem stanovništva, smaknućima, mučenjima i psihološkim i fizičkim pritiscima izvršena je nasilna promjena etničkog sastava stanovništva. Željelo se takvo stanje „zamrznuti“ i onemogućiti povratak Hrvata, što se u konačnici i ostvarilo“.
Recenzent prof. dr. sc. Ivo Lučić, sadržaj knjige Josipa Kalaice koja dokumentira zločine bošnjačke strane nad Hrvatima Bugojna, rekli bismo i dodatno potkrjepljuje svojim povijesnim i dokumentarnim gledanjem i promatranjem proteklog muslimansko – hrvatskog rata u BiH, s konkretnim osvrtom na Bugojno pa, uz ostalo, ukazuje na dijelove zapisa Dževada Mlaće (kažu, gospodara života u vrijeme rata u Bugojnu) predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna. Uz ostalo, Lučić citira jedan od zapisa od 22. srpnja 1993. godine sa 198. stranice Mlačinog ratnog dnevnika „S HVO-om nema pregovora osim razmjene poginulih i teških ranjenika. Inače, HVO treba uništiti, što je stav s više instance.“.
Istog dana u svom dnevniku Mlaćo je zapisao: „Zvanično: ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno: ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidiraju“, uz još mnogo što zanimljivog u recenziji povjesničara dr. Ive Lučića. Treba također naglasiti da spomenuti dnevnik Dževada Mlaće već odavno na stolu ima Državni sud za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.
Kada je ova knjiga, neprocjenjive dokumentarne vrijednosti, u pitanju, treba reći da bi se, nakon što je pregledaju, pročitaju… trebali u ogledalo pogledati Dževad Mlaćo i general Armije BiH Selmo Cikotić, ratni zapovjednik Operativne zone Zapad (Bugojno, Gornji Vakuf-Uskoplje, dio općine Novi Travnik), ranije ministar obrane, sada ministar sigurnosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (tugo naša bosanskohercegovačka op. Z.Č.). Hoće li ju pregledati, pročitati? Hoće li se tada pogledati u zrcalo? Što će (što bi) vidjeti u zrcalu? Stvarno lice ili lice s maskom s kojim žive već 27 godina. Trebao bi knjigu vidjeti, pregledati i pročitati i bošnjački lider Bakir Izetbegović da bi, konačno, prestao lagati i javnosti nuditi bajke kako A BiH nije činila zločine. Dobro bi bilo, da knjigu malo prostudira i „zlatni ljiljan“, Željko Komšić, alias Sejdo Bajramović, „naš“, hrvatski član Predsjedništva BiH i njegov „pajdo“,, neki kažu pobočnik, bugojanski Hrvat, federalni parlamentarac, Zlatko Glavaš (tugo naša, jadu naš…).
O ovoj knjizi, još uvijek, ni glasa nije čuti, ili nešto bilo gdje u bošnjačkim medijima pročitati. Ne čudi, jer nemaju što ni reći. Knjiga svojim sadržajem njih „ubija u pojam“, jer baš ničim ništa ne mogu pobijati, nijekati… A objektivno ju prokomentirati? To ne treba očekivati, jer to nikada nije bio njihov manir..
No, na ovu knjigu morali bi se jasno i glasno, gromoglasno, oglasiti hrvatski politički vrh – Hrvatski narodni sabor – u Bosni i Hercegovini. Knjiga bi trebala i morala izazvati interes bh. pravosuđa. Hoće li? Iskreno, teško je to očekivati, iako su nepobitni dokazi o zločinima u Bugojnu „na stolu“.
Treba, također, reći da je desetine knjiga, publikacija, monografija i stotine tekstova ugledalo svjetlo dana o zločinima Armije BiH u Bugojnu i u Središnjoj Bosni. Jasno je, i na drugim područjima BiH, no ovaj put je riječ o Bugojnu i Središnjoj Bosni. I mnogo što od tog napisanog, jasni i konkretno, često i poimenično , ukazuje na zločine Armije BiH i bošnjačkog političkog vrha, ili je bolje reći, od vrha SDA. Kada bi se sve to podastrlo na pravosudni stol, na stol bosanskohercegovčke i međunarodne javnosti, moglo bi se vrlo učinkovito razgovarati tko je, kada i kako imao planirani i organizirani zločinački poduhvat s kojim, iz dana u dan, bošnjačka strana u svim segmentima života i rada blate hrvatski narod u BiH i u Hrvatskoj.
Na ovu se knjigu jednostavno ne smije šutjeti, prešutjeti ju, ne smije taj vrijedni dokument proći „ispod radara“. To nikako! Jer, tisuće prognanih, opljačkanih, poniženih…, u logorima mjesecima zatočeni, ubijeni, nestali… njihove obitelji, traže glas razuma, glas politike (hrvatske u BiH, a koje bi druge?!) i glas i odlučnu reakciju pravosuđa Bosne i Hercegovine. Hoće li tako i biti???
Tko je Josip Kalaica, autor ove vrijedne knjige? Riječ je o Bugojancu rođenom 1956. godine. Oženjen je i otac je tri kćerke. intelektualke. Dragovoljac je Domovinskoga rata a u kolovozu 1992. godine je na lokalitetu Garačkih podova, na prvoj crti obrane, u napadu srpske vojske izgubio brata Dominika. Teško ranjen brat mu je umro na rukama.
U sukobu s Armijom BiH biva zarobljen 23. srpnja 1993. godine. Nakon Kalvarije koju je prošao u logorima Armije BiH, 19. ožujka 1994. godine, razmijenjen je i pušten nakon 239 dana provedenih u zatočeništvu..
Godine 2014. Josip Kalaica je objavio knjigu, također vrijedni dokument, s naslovom „Razmijenjeni iz bugojanskog logora „Stadion“ 19. 3. 1994., 20 godina poslije“. Umirovljenik je i živi u Bugojnu.
