Franjevac, Busovljak po rođenju, Mirko Majdandžić, cesti je gost bh medija, bošnjačkih, dakako, njihov je miljenik, i tako bi se moglo reći. Zašto i kako baš i nije teško dokučiti. Istina je, zna on biti dobar i zanimljiv sugovornik, veseljak s gitarom u rukama, slatkorječiv…, no to je premalo za biti rado viđen i često gost bošnjačkih medija. I ne samo medija. Pa ipak…!
Evo, prije nekoliko dana pojavi se i kao svjedok na Sudu za ratne zločine BiH u predmetu optuženog Dragana Vikića, ratnog komandanta Specijalne postrojbe MUP-a Bosne i Hercegovine.
Naime, zna fra Mirko govoriti što se sviđa bh medijima (i ne samo medijima) jer, evo, zna što i kako treba reći u obrani Dragana Vikića. Pozvali su ga, naime, odvjetnici obrane, a fra Mirko je to, kažu, majstorski odradio, kako to on i inače zna. Što je to fra Mirku trebalo, samo on to zna, a da je on sklon kojekakvim „izletima“, „iskakanju“ iz franjevačkog habita, da on voli medije i mediji (bošnjački) njega, da je samoljubljiv, da voli biti u bilo kojoj žiži zbivanja… nedvojbeno je.
No, prije nego što se vratimo na sudski slučaj Dragana Vikića, podsjetit ćemo na neka fra Mirkova „iskakanja“, izlete u prazno…! Naime, tamo negdje krajem 2017. fra Mirko je bio dragi gost Federalne TV u emisiji „Susret s (ne)poznatim“, čini mi se da se tako emisija zvala.. Govoreći, odgovarajući na pitanja u toj emisiji, o početku rata u BiH, uz ostalo Mirko reče: „… kada su „otišli“ Hrvati iz Vareša, Kraljeve Suitjeske, Kaknja…“
E moj fra Mirko, tada napisa potpisnik ovih redaka: Je li „otišli“ bio lapsus, možda strah (a i strah je Božje davanje), reći istinu, je li to, možda, bilo diplomatsko (?) dodvoravanje. Jer riječ „otišli“ u tom kontekstu toliko neistine (laži) u sebi nosi, da je neshvatljivo i neprihvatljivo upotrijebiti je. Jer, fra Mirko, oni su prognani, zašto tako ne reći? Njihovi domovi i gospodarski objekti su opljačkani, rušeni, zapaljeni. Ako to niste znali mogli ste pitati što su Hrvati Vareša u ratnim mjesecima radili u Daštanskom? Čuda su tamo činili da bi preživjeli, ujedno bili tampon zona Srbima od Armije BiH a Armiji BiH od Srba. Borili se i ginuli nakon što su prognani iz Vareša. A kada je rat završen u svoje se domove nisu mogli vratiti jer su bili ili uništeni ili bošnjačkim obiteljima useljeni. Što je, moj fra Mirko; bilo sa župom Borovica i sa njezinim župljanima. Kuda su oni (i zašto) „otišli“. Tko im je i zašto poharao i zapalio domove i gospodarske objekte?
„Gledao sam tu emisiju“, kazao nam je jedan Hrvat iz Haljinića (naselje nedaleko Kaknja). „Fra Mirko vrijeđa naš zdrav razum. Kuda su „otišli“ žitelji (Hrvati) sela Kopijari, što je bilo s njihovim domovima? U Kaknju je prije rata živjelo 16.600 Hrvata, neposredno nakon rata manje od dvije tisuće. Samo u našoj općini (Kakanj) uništeno je više od dvije tisuće hrvatskih domova. E, moj Mirko, s jedom, ujedno s tugom, kazao nam je tada Hrvat iz Haljinića.
Kuda je htjela „otići“ obitelj Anice Jurić iz Kovača (općina Kakanj) i još tridesetak mještana, pitali smo tada, u tekstu, fra Mirka Majdandžića. Stigli su oni tek do Grmače gdje su, na očigled Anice, u samo petnaestak minuta „osloboditelji“ ubili tri njezina sina, Stjepana, Dragana, Ljubomira i supruga Juru, te još troje susjeda, njezinu jetrvu Jagodu. Ranjena je i Anica i još sedmoro iz zbjega, među njima i četvoro djece. Kuda li su oni krenuli, zašto i gdje su htjeli „otići“.
Krajem prošle (ili početkom ove) godine fra Mirko u Franjevačkom samostanu u Fojnici (gdje je fra Mirko gvardijan), primi drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, alijas Sejdu Bajramovića i njegovog intimusa, Vlatka Glavaša, Hrvata (ili Bošnjaka, Bosanca, nisam siguran kako on sam sebe deklarira) iz Bugojna. Primi ih tamo gdje mu pripadnik njegove (Komšićeve) vojske, 13. listopada 1993. godine, ubi njegova dva brata franjevca, fra Nikolu Miličevića i fra Matu Migića. Fra Mirko im je vjerojatno pojasnio gdje, u kom dijelu samostana je to bilo, kako se zločin dogodio, zašto se to dogodilo. Možda je fra Mirko, skupa s njima, onako kršćanski, molio za dvojicu ubijenih franjevaca, pa i za počinitelja zločine Miralema Čengića koji je, zahvaljujući tadašnjem članu Predsjedništva BiH, Aliji Izetbegoviću i predsjedniku Federacije BiH, Ejupu Ganiću, odležao manje od polovice sudske kazne od 15 godina i to u zatvoru otvorenog tipa.
Nedavno je u Sarajevu (i još nekim mjestima) predstavljena knjiga dvojice bošnjačkih novinara, Akifa Agića i Faruka Vele, „Svjedoci zla – Nema katarze, nema izvinjenja“. Središnja tema knjige je Hrvatska Republika – Herceg Bosna. Knjiga također govori o dr. Franji Tuđmanu, Udruženom zločinačkom pothvatu (?), o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Blati li se, blati. Kažu, na promociji su najviše aplauza dobili, dr. prof. fra Ivo Marković i nekadašnji član Predsjedništva BiH, Stjepan Kljujić, prije rata vrlo poznati dopisnik zagrebačkog Vjesnika, s posebno jakim tekstovima o stolnom tenisu, te Ante Nobilo koji se za ovu promociju pismenom obratio.. Na promociji je bio i naš fra Mirko, na njegovu žalost tek s sporednom ulogom slušatelja i gledatelja. Ali ipak je bio i mnogo što saznao i naučio.
A da se mi vratimo “našem” Draganu Vikiću i njegovom važnom svjedoku.. Prema riječima obrane Dragana Vikića, svjedok fra Mirko Majdandžić bio je u stalnom kontaktu s Odredom za specijalne namjene kojim je zapovijedao Dragan Vikić. S pripadnicima te postrojbe i zapovjednikom Draganom, fra Mirko je išao i na teren i nikada ništa nije čuo ni vidio što bi „zlatnog ljiljana“ Dragana Vikića (i njegovu postrojbu) kompromitiralo. Kazali su članovi odvjetničkog tima da je fra Mirko bio povezan sa sustavom veze ovoga Odreda i da nikada baš ništa „zločestog“ nije čuo, a što bi Dragana Vikića moglo diskriminirati na sudu ili bilo gdje drugo..
Iz ovoga bi se dalo zaključiti da je fra Mirko bio tajni pripadnik A BiH, ili, za neke, „krtica“, čovjek s dva lica. Jer, komu se daju stalni pristup sustavom veze jedne vrlo važne i moćne vojne postrojbe, ako ne čovjeku (i to Hrvatu, još i svećeniku) od posebnog povjerenja. Jer, ta se postrojba i njezin zapovjednik Dragan Vikić vežu i za zločine nad pripadnicima JNA u travnju 1992. godine u Sarajevu u Velikom parku, i 22, prosinca 1993. u Vitezu u Križančevu Selu i također u Vitezu u Buhinim Kućama 9. siječnja 1994. godine, gdje su, također počinjeni strašni zločini nad hrvatskim vojnicima i hrvatskim civilima.
Iz ovoga što se zna i što se saznaje, zar i fra Mirku, kao i Željku Komšići i Draganu Vikiću, , ne pripada odličje „zlatni ljiljan“ Armije Bosne i Hercegovine, zar mu ne pripada i laskavo priznanje „bošnjačko cvijeće“, (kao što su nekada, davno, mnogi muslimani bili hrvatsko cvijeće) koje, već odavno, nose predstavljač gore spomenute knjige. Stoga, Hrvati mu poručuju: Fra Mirko, sveti franjevački habit pod ruku i pravac u Sarajevo kod provincijala fra Joze Marinčića s pozdravom: Zbogom, odo’ ja u politiku, putom svog „pajde“ Željka Komšića i Bugojanca Vlatka Glavaša. I naravno, lako je to od njih naučiti – ne po glasove Hrvata, jer ih sigurno nećeš dobiti.
