Vijest da je SDA, nakon neopozive ostavke Fahrudina Radončića, na mjesto ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH, predložila generala Selmu Cikotića, kao malo koga „obradovala“ je Hrvate Bugojna. Naime, Cikotić je u vrijeme rata bio komadant Operativne grupe „Zapad“ – Bugojno, Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf i sjeverozapadni dio općine Novi Travnik-.
U vrijeme njegovog zapovijedanja Operativnom zonom „Zapad“ Trećega korpusa Armije BiH zapovjednika generala Envera Hadžihasanovića (obojica bivši oficiri zločinačke tzv. JNA), haškog osuđenika (pet godina zatvora), dogodili su se brojni teški zločini, posebno nad Hrvatima Bugojna. No, imajući u vidu strelovita napredovanja u poraću, Selmo Cikotić je svoj ratni zadatak obavio besprijekorno.
Naime, s područja Bugojna protjerano je 15 000 Hrvata, od ukupno 16 500 koliko ih je bilo po popisu stanovništva 1991. godine, 1 060 civila i zarobljenih vojnika prošlo je strahote logora („Stadion“ – NK „Iskra“, „Salon namještaja“, „Gimnazija“, Osnovna škola „Vojin Paleksić“…) Armije BiH, mučenja, ponižavanja, gladovanja, maltretiranja, batinanja, odvođenja na kopanje rovova gdje su trojica poginula, a dvadesetak ih je ranjeno. Više desetaka ih je ubijeno ili su od posljedica višemjesečnog stradanja u logorima kasnije umrli ili pak ostali s teškim i trajnim traumama , sa zdravstvenim i tjelesnim oštećenjima. Stotine, pa i tisuće stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata je opljačkano, zapaljeno, srušeno, oskrnavljeno…
Iz logora „Stadion“ odvedena su dvadeset i trojica zarobljenih (posmrtni ostaci trojice su pronađeni), odreda vrlo uglednih i obrazovanih Hrvata. Još uvijek se ne zna za njihovu sudbinu, premda nije teško zaključiti da je ona tragična. Za sve to, kao i za niz drugih stradanja Hrvata u Bugojnu (i u drugim područjima zapovjedne odgovornosti Selme Cikotića), postoje dokazi, argumenti i dokumenti, na koja su, bez rezultata (odgovarala je do sada tek nekolicina „sitnih riba“).
Hrvati Bugojna su ukazivali, slali su ih na sve relevantne adrese, vapili i još uvijek vape za pravdom i pravičnošću. A očito je, gluhom ne vrijedi govoriti niti slijepom pokazivati. No, mi ćemo, kao i u više navrata proteklih godina (“Vitez.info”, „Slobodna Dalmacija“, Večernji list“, Radio Herceg – Bosna…) gluhim govoriti i slijepim pokazivati. To ćemo, ovaj put, učiniti i ukazati na (zlo)djela nekadašnjeg ministra obrane BiH, nešto kasnije savjetnika (4 godine člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića), skorog (?) ministra sigurnosti BiH Selme Cikotića iz ratnog perioda. Riječ je o dokumentu „Vanredni izvještaj“ (strogo povjerljivo – Vojna tajna) kojega komandant Operativne grupe „Zapad“ šalje svom nadređenom, zapovjedniku 3. korpusa Armije BiH u Zenici, Enveru Hadžihasanoviću.
„… U tom smislu“, kaže se između ostalog u Vanrednom izvještaju, „želim vas upoznati da smo mi ovdje u Bugojnu u toku dejstava, zarobili 470 pripadnika HVO-a, od kojih je 383 imalo status ratnih vojnih zarobljenika. Zbog nepostojanja razloga za zadržavanje u zatvoru (logorima op.a.) otpušteno je 66 zarobljenika a u zatvrou imamo 317 zarobljenika + 2 zarobljenika u Gornjem Vakufu – ukupno 319. Od ovih 319 ljudi za sve postoje osnove za suđenje (pa Hrvati su, to je dovoljan razlog op.a.), nisu za puštanje, a za 23 zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman“.
Treba reći da je odnos zarobljenih civila i vojnika, a to se da provjeriti kroz dokumente, bio obrnut od Cikotićeve tvrdnje, dok su ta 23 zarobljenika koji „zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman“, bugojanski uglednici, intelektualci kojima se nešto kasnije izgubio svaki trag, s tim da su posmrtni ostaci trojice proteklih godina pronađeni. A taj „izgubljeni trag vodi ka sadašnjem kandidatu za SDA za upražnjeno mjesto ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH, Selmi Cikotiću i od njega ka zapovjedniku 3. korpusa Armije BiH, generalu Enveru Hadžihasanoviću. Što se vidi iz odgovara koji je Cikotić od Hadžihasanovića dobio 19. rujna 1993. godine, u kojemu se, uz ostalo, kaže. „Obzirom da će najvjerojatnije svi bojovnici biti pušteni po principu „svi za sve“, potrebno je ona 23 bojovnika, koja su počinila teža djela, prebaciti kod mene u KPD (Kazneno popravi dom, u ratu, uz Muzičku školu, logor za Hrvate Zenice op.a.), pa ću se ja tada natezati sa UNPROFOR-om, Europskim promatračima, Međunarodnim crvenim križem i ostalim međunarodnim organizacijama oko njihovog puštanja“.
Cikotić tu zapovijed nije ispoštovao, što se vidi iz drugog službenog akta poslanog 7. listopada 1993. godine u kojemu „vam skrećem pažnju da prebacite u KPD Zenica ona 23 bojovnika HVO-a o kojima ste pisali da su počinili velika zlodjela“.
Je li Cikotić uopće poslušao zapovijed svog nadređenog (tko zna je li i mogao, jesu li u to vrijeme i bili živi op.a.) to on zna i krajnje je vrijeme da, nakon 27 godina, nadležni pravosudni organi to upitaju budućeg državnog ministra sigurnosti BiH, kao i za još četrnaestoricu Hrvata Bugojna za čiju se sudbinu još uvijek ništa ne zna.
Suglasnost za imenovanje Selme Cikotića moraju dati i dužnosnici partnera SDA u vlasti – HDZ BIH i SNSD. To je prilika, bolje je reći dužnost i obveza, predstavnika HDZ-a BIH da konačno, kažu STOP! Cikotić ne bi smio dobiti suglasnost, barem dok ne skine sumnju sa sebe, a ako to ne uspije onda mu mjesto i nije u ministarstvu, nego u pritvoru.
Naime, u ovoj i sličnim situacijama prilikom donošenje odluka moglo se čuti od strane HDZ-a BIH „mi se ne miješamo u prijedloge, odabir kandidata za određene funkcije naših političkih partnera“, što je ponekad bilo i korektno. Ipak, u ovom slučaju, u ovakvom prijedlogu kandidata, nad kojim bi morao (e da je pravne države i bi op.a.) visjeti „Damaklov mač“ ratnog zločina, ne može se govoriti o bilo kojem i bilo kakvom političkom partneru. To je, jednostavno rečeno, demonstracija moći koju „partneri“, barem kada su oni bošnjački u pitanju, stalno demonstriraju. Ovaj put to nije samo demonstracija sile i moći, nego i napad na zdrav razum, svetogrđe, rekli bismo. I tu rasprave, jednostavno, ne smije biti.
Potvrđuje to i reakcija Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a Herceg Bosne općine Bugojno, koji su zatražili od hrvatskih dužnosnika da ne podrže kandidaturu Cikotića.
„Ruga li se to netko u lice hrvatskim žrtvama, smije li se u lice majkama i očevima koje već 27 godina traže tijela svojih sinova, ismijava djecu koja nisu upamtila svoje očeve, izruguje onima koji su proživjeli torture bošnjačkih logora u Bugojnu, kao i svima koji su smogli snage za povratak na svoje prkoseći planu etničkog čišćenja Bugojna, kojega je osmislio Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, a u djelo proveo Selmo Cikotić, zapovjednik Operativne skupine Zapad tzv. Armije BiH, u čijoj odgovornosti je bilo Bugojno. Drugog načina za opisati povratak na političku scenu Selme Cikotića, ovoga puta na mjestu ministra sigurnosti BiH, nema. SDA se Cikotićevom kandidaturom još jednom narugala hrvatskim žrtvama Bugojna“, poručili su između ostalog u svojoj reakciji Hrvati Bugojna.
Također, treba istaknuti kako je Selmo Cikotić nekoliko godina poslije rata bio vojni ataše u Veleposlanstvu BiH u SAD-u, ali je na tražene Amerikanaca morao biti povučen s te dužnosti. Ne možemo, a ne postaviti pitanje, zašto?
