U povodu 30. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” razgovarali smo dr. Androm Vlahušićem, nekadašnjim gradonačelnikom Dubrovnika, bivšim ministrom zdravstva u Vladi Republike Hrvatske, ravnateljem bolnice u Dubrovniku. Dr. Vlahušić bio je i jedan od sudionika Bijelog puta, kao blizak suradnik pokojnog dr. Slobodana Langa bio je i član vodstva konvoja. Tri desetljeća poslije pothvata koji mu je, kaže, obilježio život govorio nam je o važnosti projekta, ali i hrvatskom zajedništvu koje mu je bilo vodilja, zajedništvu koje je hrvatskom narodu potrebno i danas. U središnju Bosnu rado dolazi te će i ove godine biti na obilježavanju 30. godišnjice Bijelog puta, susresti se s dragim ljudima kojima je s ostalih 150 sudionika prije 30 godina vratio nadu da nisu ostavljeni u za njih najtežim vremenima u kojima su se borili i izborili za goli opstanak te tako sebi osigurali i europsku perspektivu koja je pred Bosnom i Hercegovinom.
Večernji list: Kao jedan od sudionika Bijelog puta, najvećeg i za Hrvate središnje Bosne najvažnijeg humanitarnog konvoja u ratu, kako danas, nakon 30 godina, gledate na ovaj hrabri pothvat hrvatskog zajedništva? Za početak, što je ono najvažnije što ste svojim dolaskom, riskirajući život s ostalih 150 sudionika konvoja, donijeli Hrvatima tada već mjesecima okupirane Lašvanske doline?
– “Bijeli put” donio je konkretnu, čvrstu potporu cijele Hrvatske stanovnicima Lašvanske doline i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Niste sami, vaša borba i žrtve nisu uzaludne. Mjesecima smo u mislima i molitvama bili s vama, ali sada se pronašlo dovoljno hrabrih ljudi, organizacija i potpore ljudi dobre volje, civilnih udruga, Crkve i službenih vlasti iz Hrvatske da se probije opsada Lašvanske doline, donese jasna poruka ohrabrenja i nade te vrlo konkretna humanitarna pomoć napaćenome stanovništvu. Sudionici konvoja bili su iz svih dijelova Hrvatske, ljudi različitih profesija, liječnici, svećenici, vozači, novinari, hrabri i dobri ljudi koji cijene sve što ste sami napravili u proteklih godinu dana.
Večernji list: Koja je bila vaša uloga u konvoju, prije svega kao bliskog suradnika pokojnog dr. Slobodana Langa, čije se ime nekako najčešće veže uz “Bijeli put”?
– Ja sam bio član vodstva konvoja, a dr. Langu bio sam desna ruka, kako u samom konvoju tako i u njegovoj pripremi. Nas trojica, dr. Slobodan Lang, Branko Čulo i ja, imamo bogato iskustvo zajedničkoga rada u ratu u Hrvatskoj, od konvoja Libertas do brige o prognanicima i izbjeglicama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nerazdvojni trio tijekom ratnih godina, rekao bih. U konvoju sam bio zadužen za komunikaciju među različitim sastavnicama konvoja te svakodnevnu komunikaciju s hrvatskom Vladom, a posebno ministrom Gojkom Šuškom, s kojima smo dr. Slobodan Lang i ja imali posljednji sastanak prije polaska konvoja iz Zagreba. Kada je konvoj zastao u Rami, dr. Slobodan Lang i ja, kao predstavnici konvoja, išli smo na pregovore u Visoko s Armijom BiH, gdje nam se s hrvatske strane pridružio i general Ante Roso. Kada pregovori u Visokom nisu uspjeli, dr. Lang i ja otišli smo na završne pregovore u Zenicu s generalom Mehmedom Alagićem. U Zenici smo dogovorili sve detalje prolaska konvoja, koje smo sutradan usuglasili s generalom Tihomirom Blaškićem u Visokom.
Večernji list: Znali ste često kazati kako vam je “Bijeli put” obilježio život, kako?
– Kada ostavite obitelj, dvoje male djece i suprugu, kako biste krenuli na nesigurni put u središnju Bosnu, s kojom do tada nemate izravnu vezu, to ostavlja duboku i trajnu emocionalnu vezu s ljudima iz konvoja i Hrvatima Lašvanske doline. Neraskidiva je to ljubav koja traje i danas. “Bijeli put” mi je pokazao kako je lako ostvarivati osobne i nacionalne ciljeve ako postoje snažna volja i zajedništvo.
Večernji list: “Bijeli put” bio je itekako opasna misija. Koji dio puta, odnosno prolaska kroz ratom zahvaćena područja BiH je, po vašem mišljenju, bio možda i najopasniji, je li to trenutak povratka u kojemu je kod Uskoplja ubijen vozač Ante Vlaić ili su vam se neki dijelovi puta činili čak i mnogo opasnijim za prolazak?
– Najteža je svakako žrtva Ante Vlaića. Nemojmo zaboraviti da je, uz njega, bilo moguće imati i više žrtava. Važno je istaknuti da je svaki sudionik konvoja znao za rizik koji je uključivao žrtvu gubitka života. Prolaziti više ratnih zona u teškim zimskim uvjetima za svakoga od nas nije bio izlet, nego pothvat s ozbiljnim mogućnostima životne ugroze. Ali radost i uzbuđenje zbog sudjelovanja u nečem nadrealnom činilo nas je zaštićenim i ponosnim.
Večernji list: Što je sudionike konvoja spasilo većih pogibelji jer je gotovo svaka dionica puta kroz BiH nosila opasnost u tom vrlo teškom dijelu rata u BiH, osobito za hrvatski narod u BiH, koji je u sukobima Armije RBiH i HVO-a imao najviše žrtava u ratu?
– Narod kaže, pomozi si pa će ti i Bog pomoći. Konvoj “Bijeli put” bio je mjesecima dobro planiran, vodstvo Puta imalo je puno iskustva na konvoju Libertas za Dubrovnik. Najveća prednost i zaštita dolazile su od snažne medijske prisutnosti konvoja u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj javnosti. “Bijeli put” bio je najvažniji politički i medijski događaj u prosincu 1993. godine. Uključena su bila politička vodstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine na najvišoj razini, od predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića, ministara Gojka Šuška, Mate Granića, Harisa Silajdžića te predstavnika UN-a na političkoj i vojnoj razini. Konvoj “Bijeli put” poremetio je planove Armije BiH, što se najbolje vidjelo po događanjima u Križančevu Selu, zločinu koji se dogodio nakon odlaska konvoja.
Večernji list: Neupitno je da su sami sudionici konvoja vjerovali da će, unatoč svemu, stići na odredište, dopremiti hranu i lijekove koji su mnogima od 70 tisuća Hrvata, koji su se u tom trenutku već osam mjeseci nalazili u potpunom okruženju Armije RBiH, značili život. Jeste li osjećali da zapravo cijeli hrvatski narod vjeruje u uspjeh misije koja je bila puno više od humanitarnog konvoja?
– Konvoj “Bijeli put” nije počeo 10. prosinca 1993. godine, nego mjesecima prije. Preduvjet konvoja bila je uspješna obrana naroda i branitelja, suradnja svećenika i liječnika u bolnici u Novoj Biloj. Hrvatski narod želio je uspjeh opkoljenih Hrvata u Lašvanskoj dolini, a konvoj je bio samo izraz zajedničke volje. Mi, sudionici konvoja, od kada smo krenuli na put, osjećali smo snažnu potporu kako bi svaki kamion s hranom, lijekovima došao do stanovnika Lašve. Tisuće običnih ljudi dale su konkretnu pomoć, a na nama je bilo samo je dostaviti.
Večernji list: Jeste li ikad poslije, nakon Bijelog puta, osjetili takvu snagu zajedništva koja je obilježila i organizaciju i cijeli projekt konvoja za Novu Bilu i Lašvansku dolinu?
– “Bijeli put” za mene je usporediv samo sa 6. prosinca 1991. u Dubrovniku te Olujom i oslobađanjem Knina 5. kolovoza 1995. godine. Da se zajedništvo nastavilo, vjerojatno bi i status Hrvata u BiH danas izgledao znatno kvalitetnije, politički, demografski, ekonomski i socijalno.
Večernji list: O Bijelom putu pisane su knjige, snimljen film, napisano je mnogo novinskih tekstova, intervjua. Ipak, ponekad se čini, s obzirom na važnost cijelog pothvata, da je to premalo jer je “Bijeli put” pokazao da je hrvatski narod jedan, iako njegovi pripadnici žive u dvjema državama. Je li se o Bijelom putu trebalo pisati više, trebaju li, prije svega, mladi znati više o okolnostima zbog kojih je konvoj bio potreban, o plemenitoj i hrabroj ideji zajedništva koja ga je vodila do odredišta, ideji u kojoj su poznati i priznati ljudi poput dr. Slobodana Langa, kao i obični ljudi, poput vozača, bili u istoj misiji – pomoći svome narodu u jednom dijelu BiH koji se grčevito borio za goli opstanak?
– Šteta je što “Bijeli put” nije postao nacionalni simbol pobjede i zajedništva Hrvata u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj. Nešto slično kao što se tretira Dan pobjede i oslobađanja Knina. Ne znam ni jedan uspjeh Hrvata u Bosni i Hercegovini tijekom rata koji se može usporediti s uspjehom Bijeloga puta. Po mom mišljenju, trebalo je donijeti zakone u objema državama kojim bi Bijeli put postao nacionalni praznik, a u Novoj Biloj izgraditi park hrvatskoga zajedništva, muzej Bijeloga puta. “Bijeli put” nisu uspomene, nego uputa kako rješavati dnevne probleme hrvatskoga naroda: demografski gubitak, iseljeništvo, gubitak identiteta, političke podjele.
Večernji list: Ima li među hrvatskim narodom danas zajedništva? Naravno, ne u obliku i snazi kakva je pokazana 1993., jer i okolnosti su danas potpuno drugačije. Ima li je u nekom drugačijem i današnjim vremenima prilagođenom obliku?
– Nema, nažalost, vidjeli ste i podjele u povodu obilježavanja Kolone sjećanja u Vukovaru ili proslave obljetnice u Kninu. Stranačka politika u Hrvatskoj ne omogućuje zajedništvo kakvo smo imali tijekom i neposredno nakon Domovinskoga rata. Sportski uspjesi jedini ujedine ljude različitih uvjerenja, dok drugoga društvenoga konsenzusa nema. Više se potenciraju podjele nego zajedništvo.
Večernji list: Konvoj “Bijeli put” nisu samo brojevi o ljudima i kamionima humanitarne pomoći, konvoj je to hrabrosti i različitih iskustava koje su prošli njegovi sudionici. Koja su iskustva vama ostala u sjećanju kao najupečatljivija?
– Pamtim svaki dan od kada smo krenuli iz Zagreba pa sve do povratka kući. Najviše pamtim snagu zajedništva, šale u razgovorima, čvrstu upornost kojom smo svladavali sve prepreke, brojne ljudske priče ispričane u večernjim satima družeći se oko kamiona, molitve u crkvama koje smo posjećivali… Meni su ipak u pamćenju najviše ostali teški razgovori dr. Langa i mene s generalom Alagićem u Zenici, kojima smo osigurali prolazak konvoja preko Pavlovice, a ne kroz Bugojno.
Večernji list: Što vam znači dolazak u središnju Bosnu, osobito u Novu Bilu nakon svih ovih godina, što prvo primjećujete prilikom svakog dolaska jer promjena, naravno, ima na svakom koraku?
– Veseli me druženje s ljudima koje sam upoznao prije trideset godina, a ove godine i otkrivanje biste dr. Langu. Naravno, i nove zgrade, ceste kojima brže dolazim iz Dubrovnika. Veselim se pričama o izgradnji novoga muzeja Bijeloga puta, parka hrvatskoga zajedništva te snazi ljudi Lašvanske doline koji uvijek pronalaze konkretna rješenja za svoje obitelji i svoj narod.
Večernji list: Kao jedan od sudionika, kakve poruke želite danas prenijeti hrvatskom narodu u BiH, osobito u središnjoj Bosni?
– Uspjeli ste se obraniti kada je bilo najteže. Konačno se otvara nova perspektiva pristupanjem Bosne i Hercegovine Europskoj uniji u kojoj bi i Hrvati središnje Bosne trebali imati podjednaku perspektivu kao Hrvati u Hrvatskoj te brojnim zemljama Europske unije.
