Iz novotravničke Župe Uzašašća Gospodinova na početku vazmenog trodnevlja zbog izvanredne situacije oko koronavirusa pozvali su vjernike na duhovno slavljenje u vlastitim obiteljima.
Poruku prenosimo u cjelosti:
OBAVIJEST
Dragi župljani, dragi vjernici!
U Crkvi započinje Vazmeno trodnevlje. Ove godine u izvanrednim okolnostima – u crkvama diljem svijeta obredi će se slaviti bez fizičkog sudjelovanja naroda. No crkvene odredbe u izvanrednim okolnostima svim vjernicma naglašavaju važnost duhovnog slavljenja u vlastitim obiteljima: obiteljska molitva, tišina i sabranost, čitanje evanđeoskog izvještaja o Kristovim posljednjim danima života, razmatranje Kristove oproštajne večere sa svojim učenicima i spomen ustanovljenja euharistije i svećeničkog reda; razmatranje muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista… . Uz to obrede možete pratiti i putem sredstava društvenih komunikacija.
Župnik će u određene sate slaviti obrede dotičnog dana bez nazočnosti naroda, a župljani, vjernici neka budu sjedinjeni u duhovnom zajedništvu i molitvi.
Tijekom Vazmenog trodnevlja župna crkva će biti otvorena za molitvu i pobožnost pred Svetootajstvom, pred Križem Gospodina našega Isusa Krista… .
Neka dolazak župljana u vremenu od 13:00 do 17:00 sati bude u tišini, sabranosti, iskrenoj i pobožnoj molitvi (ne u većim skupinama nego po 2-3 uz pridržavanje propisa od mjerodavnih stožera u zaštiti od zaraze koronavirusa).
Molimo jedni za druge, molimo na nakane pape Franje, biskupa i svećenika, i sve druge nakane osobno i zajedničke.
Na Uskrs započinje i Tjedan Milosrđa. Predviđeni duhovni program u župi neće biti zbog izvanredne situacije. No župna crkva također će biti otvorena kroz dane trodnevnice od četvrtka 16. 4. do nedjelje 19. 4. (uključivo) od 13:00 do 17:00 sati. Kao i u dane Vazmenog trodnevlja tako i u dane trodnevnice molimo i obavimo pobožnost pred slikom Milosrdnog Isusa, i utecimo se Njegovoj milosti i blagoslovu.
Vaš župnik, vlč. Marko
VELIKI ČETVRTAK
Razmišljanje: BOG TREBA LJUDE
- de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da najveće zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa, niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja se očituje kao gubitak volje za življenjem.
Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života. Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“. I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.
Uzrok tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu, treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje, svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!
Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti. Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!» A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.
Braćo i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on treba naša srca i naša dobra djela!
I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!
Fra Luka Tomašević
