Kada se konačno objave rezultati popisa pučanstva, bit će više nego jasno tko je bio najveća žrtva posljednjeg rata te će ponuditi drukčije odgovore o karakteru ratnih događaja, koji su bitno različiti od javne percepcije u javnosti. Charles Shrader, bivši američki časnik, a nakon vojne karijere vojni povjesničar i profesor na američkim vojnim akademijama, objavio je knjigu u kojoj je, pozivajući se na transkripte sudskih postupaka Haaškog tribunala protiv hrvatskih dužnosnika na području središnje Bosne, donio zaključak da Hrvati nisu započeli, a kamoli bili agresori. Po Shraderu bilo je posve obratno. Upravo je područje središnje Bosne najviše i najteže stradalo u hrvatsko-bošnjačkom ratu. Iz središnjeg dijela zemlje, koje se zemljopisno ne svodi samo na područje današnje srednjobosanske županije, prema podacima Katoličke crkve prognano je oko 160.000 Hrvata katolika. Kada se imaju na umu razmjeri ove tragedije te dodatno usporede podaci o stradanju i ubojstvima Hrvata i pročita tekst presude šestorici dužnosnika HB, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, kako su oni uz ostalo krivi i za progon tih istih ljudi, stvari postaju blasfemične. Tako zvuči monstruozno objašnjenje prvostupanjske haaške presude za čelnike Herceg Bosne. Zdrav razum nalaže da se Križančevo Selo, Maljine, Miletići, Šantići… i deseci drugih stratišta za Hrvate nisu dogodili kao izolirani incidenti, a poglavito progon Hrvata. To ponajprije jer je područje središnje Bosne po mirovnom planu međunarodne zajednice (Vance Owen plan) trebalo pripasti hrvatskoj strani pa je nemoguće u jednoj rečenici staviti kako su Hrvati sebe prognali iz županije koja je trebala pripasti Hrvatima. Da je kojim slučajem Herceg Bosna postala dijelom mirovnoga plana iz Washingtona, a kasnije i Daytona kao zaseban entitet, presuda bi bila posve drukčija, a HB ne bi bila jedina tvorevina s epitetom zajedničkog zločinačkog pothvata.
Zoran Krešić / Večernji list
