„Ja sam ti nju ukra’. Niti sam koga pita’, niti sam se koga plašio. Nisu me volili jer nisam ima’ para. Bio sirotinja, a ona iz dobre kuće. Ma nikog se nisam plašio, kažem ti. Mogli su me i ubit. Pa šta?! Znam zašto sam doša’, za nju bi moga i umrit!“
Piše: Martina Mlinarević Sopta
Žive u brdu koje skoro dodiruje nebo. I dok silaziš niz one strme stepenice koje vode prema njihovim vratima već čuješ smijeh. Smijeh i pozitivan duh je njihova definicija. Nešto po čemu bi znao naći prolaz do njihove kuće, sve da čitav pejzaž zaraste u šiblje i draču, kao što se polako i događa, jer sve manje ljudi živi tu.
Smijeh ih je očuvao. Od svih nevolja, neimaštine i ratova. Smijeh i ljubav koja pokori i postidi najdublje niti u čovjeku. Pa u svakoj sekundi učiš nove lekcije fascinantnih suprotnosti. Kozmopolitizam u minijaturnom selu. Pa će djed reći da je sve ovo danas ovako nakaradno jer su se ljudi pokvarili. Jer ne znaju živjeti jedni s drugima. I sjetit će se kako je nekada izgrađivao puteve i postavljao prvi asfalt u svim gradovima zemlje. Ispričat će nam kako se radilo naporno i teško, ali su u poslu svi bili isti, ma kako da su se zvali. I u poslu i nakon njega. Postojalo je nešto što se zvalo obraz.
Smijeh ih je očuvao. Da prežive siromaštvo u džepovima nekada, da izdrže ovo siromaštvo duha današnje stvarnosti. Dobili su šestero djece. Ljubav je to o kojoj ni ja ne znam ništa napisati. Osim šutjeti s respektom i nenadanim gomilanjem suza u oku. Ljubav koja se sama borila za sebe protiv svih.
„Ćaća nije tio pričat sa mnom. Eto, da me nema više za njega, ne postojim ko ‘ćer njegova ako odem. I otišla sam. Dakako da sam otišla! Nisam znala ni šta ćemo ist’, ni u šta ćemo se pokrit, nije me ni zanimalo, jer sam znala da se volimo, pa ćemo sve drugo nekako…“ – veselo će baba, režući pršuta i sira sa sve onim širokim osmijehom u kojeg može stati čitava povijest jedne nezaboravne priče.
I vidiš, reći će vam često danas da netko nije „vaš rang“. Jebo li ih rang. Tko uopće rangira taj rang? I po čemu? Ej, šta se sjajnih frajera i djevojaka tako zauvijek izgubi. A uzmu se oni što ne mogu zajedno ni u običnu rečenicu. A kamoli da skupa tvore jednu priču koja će prkositi vremenu i ljudima. Uzmu se, eto tako. Zbog ranga. Para, firme, bolida, navike, jer je vakat, tako rekla mater, tetka, komšiluk i ajde. A šta srce? Jebo to.
Kažu, Valentinovo je. Naučimo nešto od ljudi sa smežuranim licem i otvorenim srcem. Jer su voljeli dublje i luđe nego što ćemo mi ikad. Mi, zakržljali u emocijama, hodajući Obodinovi frižideri, kuleri za raju. Jer su poštovali više i iskrenije, sve i svakog, ne dijeleći ljude po imenu, načinu na koji se mole i gdje žive. Jer su ukrali onu koju vole kad im se ćefnulo. I nisu se bojali nikoga. Za razliku od ovog danas, gdje se trune u kojekakvim odnosima, jer onima koje voliš nemaš muda to ni reći.
Negdje gore na brdu što dodiruje nebo, njih dvoje zagledani jedno u drugo kao krijesnice, ne razumiju nas nikako. I blago njima. U svijetu u kojem žive osmijeh je ionako lozinka koja otvara sva vrata. Ovdje ispod brda, na zemlji, mi smo ionako zaboravili kako se to smije od srca, voli od srca i diše od srca.
