Koncem veljače smo objavili kratak tekst sjećanja na velikog humanitarca, dobrog čovjeka dr. Slobodana Langa, a u povodu šeste godišnjice njegove smrti. Tekst je naišao na veliki interes čitatelja, posebno s područja Lašvanske doline.
Piše: Zvonimir Čilić / Vitez.info
Odreda s odobravanjem, s pozitivnim komentarima i pohvalama što se velikog prijatelj Hrvata s tog područja, ali i svih onih koji su u nevolji, bez obzira na nacionalnost ili vjersku pripadnost, na ovu godišnjicu sjetio portal Vitez.info. No, bilo je i poruka, reakcija, upita… zašto se godišnjice smrti dobrog čovjeka, dr. Langa, nisu sjetili i na bilo koji način zabilježili i obilježili predstavnici institucija Viteza. Jer, dr. Slobodan Lang je počasni građanin Viteza, odlukom (jednoglasnom) Općinskog vijeća. Ne treba smetnuti s umna da dr.Langu pripadaju i velike zasluge za dolazak povijesnog humanitarnog konvoja “Bijeli put“ u Lašvansku dolinu. Nisu male zasluge dr. Langa ni u formiranju Ratne franjevačke bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ pa ni u izgradnji nove Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj. A nitko se nije sjetio tu godišnjicu na bilo koji način obilježiti. Na žalost!!!
Sve se to može podvesti pod ”Kulturu sjećanja”. I upravo to je razlog ovom tekstu, jer ovakvi i slični slučajevi „zaborava“ nisu rijetki, čak bi se moglo reći, dapače, česti su.!
Evo navest ćemo neke primjere „zaborava“ ili (ne) kulture sjećanja. Recimo, prvi liječnik u Vitezu dr. Johan Rollinger. Partizani su ga u Vojvodini mobilizirali i doveli u Vitez krajem 1944. godine, kada su zauzeli Vitez. Bio je vojni liječnik, a prestankom rata ostao je u Vitezu, liječio građane ovog gradića, koji do tada i nije imao liječnika, sve do svoje smrti 1956. godine Pokopan je na groblju „Krušćica“. Stari Vitežani su ga se sjećali u najboljem svjetlu, kao dobrog čovjeka i liječnika. Na žalost, mjesto njegovog vječnog počivališta jedva da se i može vidjeti. Spomen obilježja više i nema, a tek jedna betonska ploča na tlu „govori“ da je tu njegovo vječno počivalište.
Vrlo blizu mjesta pokopa dr. Rollingera pokopan je i akademski slikar Vlado Marijanović. Po rođenju Livnjak, travnički gimnazijalac, zaljubljenik u Lašvansku dolinu, u Vitez i viteško naselje Krušćica. Nakon studija likovne akademije u Italiji došao je živjeti i raditi u Vitezu. I on je u Vitezu umro, također je pokopan u groblju „Krušćica“, njegovo grobno spomen obilježje je u ruševnom stanju i uskoro ga i neće biti. Naravno, ako ne „oživi“ kultura sjećanja, ako to pitanje ne pokrene, možda, Udruga likovnih stvaratelja Lašvanske doline.
Vitežanka je i Ankica Oprešnik, akademska likovna umjetnica, sudionica brojnih izložbi diljem Europe i svijeta, nositeljica brojnih priznanja i nagrada za svoj likovni rad, a za nju malo ljudi u Vitezu uopće i zna. Istina, Ankica je živjela u Novom Sadu, gdje je i umrla, ali je naša, Vitežanka, rođena u obiteljskoj kući na Gradini iznad današnjeg središta grada, gdje je i završila osnovno obrazovanje.
Autori monografije Volim Vitez (tri izdanja) bilježili su i podsjećali na Ankicu Oprešnika i, na žalost, na tomu se sve i završavalo. Nije valjda da će se to tako i završiti?
Istina, ima i pozitivnih primjera. Recimo, Udruga „Volim Vitez“ oživjela je sjećanje na Vitežanina, dugogodišnjeg banjalučkog biskupa, fra Jozu Garića. Održana je i vrlo uspješna tribina s temom života i rada biskupa Joze Garića, a članovi Udruge su svojim radom i angažmanom već uspjeli financirati izradu spomen poprsja ovog uglednog Vitežanina, dugogodišnjeg banjalučkog biskupa. Prema neslužbenim informacijama spomen poprsje biskupa Garića bit će postavljeno u dvorištu župne crkve Sv. Jurja u Vitezu.
Među pozitivnim primjerima je i obnova i uređenje mjesta vječnog počivališta prve žene pjesnikinje u Bosni i Hercegovini sa izdanom zbirkom pjesama, Anke Topić. Zasluge za to pripadaju HKD Napredak, podružnica u Vitezu. A istaknuta članica, od dana osnivanja HKD Napredak u Sarajevu bila je Anka Topić.
Međutim, kako smo u prvom dijelu teksta rekli, ovo pišemo da bi ukazali na našu (ne)kulturu sjećanja, pa ćemo s jednom takvom pričom ovo obraćanje, prije svega viteškoj javnosti, i završiti. A da čitateljima ne bi objašnjavali i govorili o čemu je riječ, prenijet ćemo tekst objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“ a i prenesen u „Viteškom kalendaru“ za 1995. godinu.
DRNIŠANI VITEŽANIMA
Važnije je tko daruje, nego što i koliko daruje, stara je narodna izreka a skroman dar prognanih Drnišanina, učenika Srednje škole „Ivan Meštrović“ s privremenim sjedištem u Splitu, učenicima Gimnazije u Vitezu, draži je Vitežanima od drugih, materijalno vrjednijih poklona. Ta pošiljka udžbenika hrvatskog jezika, povijesti, fizike, likovne umjetnosti…, svakako će dobro doći učenicima Gimnazije u Vitezu, ali je važnije što su ti udžbenici izraz ljubavi, solidarnosti i zajedništva hrvatskog čovjeka u ovom teškom vremenu, kada je ljubav i zajedništvo potrebnije nego ikada ranije.
Uz udžbenike, stiglo je i pismo puno topline i ljubavi, potpisano od ravnatelja škole Ante Tomića, u kojemu između ostalog piše:
„Naš skromni prilog, sami to znamo, sigurno neće olakšati vaše nevolje, ali će probuditi vaš duh i nadu da niste sami. U jadu, u nevolji, male stvari bivaju velikim. I mi smo to osjetili jer smo malim potporama osvježili svoje misli i nadu, jer smo uspjeli organizirati se i početi s radom. Mi smo sami, vi niste sami. Budite ustrajni, koračajte čvrsto s kršćanskomnadom u sutra, kao što mi koračamo nadajući se našem povratku u Drniš.
Jednoga dana rat će prestati, slijedi vrijeme kada ćemo u drugim okolnostima razviti naše prijateljstvo. Primite ovaj naš skroman dar u knjigama sa željnom da vaši učenici, umjestorata iz njih pronađu prave istine života. Bit ćemo radosni ako u vašim pogledima ugledamo radost i nadu boljeg vremena nailazećeg. Tom cilju koračamo“.
Uz iskrenu zahvalnost, pozdrav Vitežana. Do skorog viđenja, dragi prijatelji u Drnišu.
Tekst ne bi bio potpun ako ne bih rekli da smo, u više navrata, s gestom dobrote prognanih Drnišana, podsjećali ravnatelje Srednje škole Vitez i na potrebu uzvraćanja dobrim ljudima na činu koji su, i sami u teškoj situaciji, ukazali Vitežanima. Reakcija baš od ravnatelja kojima smo ukazivali na ovu gestu dobrote Drnišana, nije bilo. A predlagali smo da bi bilo dobro stupiti u kontakt s Drnišanima, s općinskim čelnicima, s ravnateljem, s profesorima Gimnazije u Drnišu. I nakon 27 dugih godina ipak oživjeti to začeo prijateljstvo.
No treba reći da nas Vitežane s Drnišem veže i Jozo Bilić, rođeni Drnišanin. Kao još vrlo mlad došao je u Vitez, gdje je radio, zasnovao obitelj i iza sebe, kao novinar, prvi iz Viteza, sportski radnik, gospodarski djelatnik… vrijedni čovjek, ostavio u svom Vitezu ( kako je on sam znao reći) nemjerljivo pozitivan trag.
Također, povezuje nas pokojni Ante Vlajić, vozač šlepera u znamenitom humanitarnom konvoju „Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrenu“, koji je u povratku kući i svojoj obitelj (22. prosinca 1993.) ubijen rafalnom paljbom od strane pripadnika Armije Bih kod Gornjeg Vakufa.
Stoga još jednom podsjećamo, na ovu lijepu, ljudsku gestu Drnišana, na naše Drnišanina Jozu Bilića i na Antu Vlajića. Podsjećamo da se ovakve geste dobrih ljudi ne smiju zaboraviti. I, trebali bi, s jednim autobusom, recimo, sa skromnim darovima, s članovima HKD Napredak, s Viteškim akordima, s članovima Garadskog kazališta mladih, s predstavnicima Udruge poslodavaca Vieza, , predstavnicima naše župe (župnik – zašto ne)…, na čelu s općinskim načelnikom Viteza organizirati odlazak u Drniš i pružiti Drnišanima ruku zahvalnosti, ruku prijateljstva, budućeg. Jer, ipak, nikada nije kasno.
