Kada je usred vrelog ljeta, godine Gospodnje 1969., Američka svemirska agencija NASA navijestila da će prema nebeskim prostranstvima poletjeti Apolo 11 i da će astronaut Armstrong zakoračiti na Mjesec, svijetom su zavladali muk i nevjerica. Dvadesetog srpnja te 1969. godine zaposlenici su napustili radna mjesta, težaci odložili krampe, motike i lopate, staro i mlado, svojim očima, željelo je pratiti televizijski prijenos i promatrati prvo spuštanje čovjeka na Mjesec.
Bio je to veličanstven trijumf ljudskih postignuća.
Josip Muselimović / Večernji list
Sumnjičavi ljudi govorili su da to nije moguće. Drugi su pisali da je to lukava opsjena sračunata radi nametanja dominacije zapadnog svijeta. Oni koji su govorili da će se to dogoditi, došli su na svoje. U suvremenoj povijesti može se pročitati da je putovanje svemirske letjelice Apolo 11 prekretnica od koje će početi neviđen civilizacijski iskorak. Čovjek će ovladati svemirom, nastupit će era mira i blagostanja. Povijest će se dozvati pameti. Nestat će bijede i siromaštva…
Mnogi su se nadali i radovali.
Dok je Armstrong šetao nebeskim prostranstvima i otvarao nove stranice ljudske povijesti, dolje, na Zemlji, u Jugoslaviji, promašenoj versajskoj i jaltskoj tvorevini, pripremao se rat. Potiho! Pripremao se surovi genocidni rat koji će bitno utjecati na našu budućnost i budućnost naših pokoljenja.
Bilo je mudrih ljudi koji su, poput starozavjetnih proroka, upozoravali na nesreću koja se priprema i koja samo što na vrata nije pokucala. Branko Mikulić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, političar prvog reda, velikog ugleda i utjecaja, pripremao je posjet Zagrebu. U pripremi puta razgovarao je s Josipom Brozom Titom i rekao mu da želi posjetiti Miroslava Krležu.
“Svakako otiđite i Fricu prenesite moje pozdrave”, uzvratio je Tito.
Na Gvozdu, u vili obitelji Krleža, nakon pića dobrodošlice, počeo je zanimljiv razgovor.
U jednom času Krleža je upitao:
“Možete li mi, gospodine predsjedniče, reći – kakvo je stanje u našim oružanim snagama?”
“To je dosta zatvorena struktura. To je vojska. Nemam potpuni uvid. Na vaše pitanje ne mogu pouzdano odgovoriti.”
“Znate, gospodine predsjedniče, ja imam dojam da armija lagano klizi ispod Brozova šinjela. I još nešto: ne bih želio biti svjedok onom što će se nakon Broza dogoditi, i to u vremenu ne duljem od dvadeset godina. Bit će gore nego što je ikada bilo.”
“Gledam kako Krleža u ruci drži čašu i zamišljeno gleda kroz prozor”, piše Branko Mikulić. “Po povratku u Beograd otišao sam do Tita i prenio mu razgovor s Krležom.
Boga mu, zar Fric baš tako misli? Moram ga nazvati. Moram s njim razgovarati, rekao je Tito…”
Dvadesetak godina kasnije, kako je proročanski nagovijestio Miroslav Krleža, na Kosovu, pred milijun ljudi, Slobodan Milošević zlokobno je navijestio: “Nalazimo se pred bitkama, ni oružane nisu isključene!”
Karte su bačene na stol.
Crtaju se nove granice!
Tenkovi su u špaliru pošli put Vukovara.
Granatama je zasuta dubrovačka stara jezgra.
Zaigrao se krvavi pir.
Prije dvadeset i pet godina okončan je rat. Bosna i Hercegovina, mala, nemoćna i složena državna zajednica, nalazi se pred novim izazovom. Parcelizirana prema vojnim dosezima, postala je veliki ispit Europske unije i demokratskog svijeta. Jer stječe se dojam da je na ovom prostoru sve sazrelo za nove vatre.
Kao da nitko nije pročitao ili čuo mudrost nobelovca Ive Andrića:
“S malo razuma, puno napora i mnogo dobre volje, sve se u životu da nekako urediti.”
Europa dvadesetog stoljeća u trima navratima tragično je zakazala.
Jednom je podvila glavu; nije se usprotivila Adolfu Hitleru i zamecima nacističkog pokreta. Dopustila je da se zlo razmaše.
I drugi put tragično je podvila glavu i dopustila Staljinu da zauzme polovicu kontinenta i instalira neprirodan društveni poredak.
Treći put podvila je glavu i nije omogućila da se Jugoslavija u miru demontira. Može li još jednom podviti glavu i još jednom pogriješiti?
Bosna i Hercegovina – umorna, poharana i ponižena, s njom i Kosovo, živi na vrhu vulkana koji samo što nije prosuo lavu i zametnuo još jedan balkanski dernek. Mračne sile podivljale mržnje drijemaju i čekaju svoj trenutak. Pri svemu najgore je što živimo na prostoru na kojemu najnovija povijest nije učiteljica života. Novi učitelji nisu nam dobri naučitelji!
Pod plaštem brige za svakog sunarodnjaka stvaraju se novi, prikriveni, jučer poraženi planovi. Ako se ova priča ne prepozna i navrijeme obuzda, na našem trusnom području sve je moguće. Mogući su još veći obračuni koji će Europu, njezinu tromu i neodlučnu Uniju, gurnuti u opći kaos.
Tehnologija oružja silno je uznapredovala. Nebom lete dronovi, nemilosrdne bespilotne ubojice. Kupuje se, ne štedi se, naoružava se, a svijet gladuje.
Rudar iz Breze u televizijskom programu plače i govori: “Kući ne mogu. Nemam kud. Djeci ne mogu doći na oči. Gladna su!”
Evo jednog pitanja koje me muči i na koje ne mogu naći odgovor.
Na prostoru naše zemlje, najviše u njezinu zapadnom dijelu, nalazi se deset, neki govore dvadeset tisuća izbjeglih i neidentificiranih osoba. Iz njihovih zemalja i s njihovih ognjišta protjerali su ih ratovi i bezdušni, grabežljivi zapadni kapital. Kapital koji pod plaštem demokracije dirigira načela vladavine i izvlači sve što se iz njihovih zemalja može izvući.
Istina, međunarodna zajednica zaustavila je bosanskohercegovački ratni sukob. Velik je to i neprocjenjiv prinos. Međutim, njezina odgovornost, odgovornost jednog, drugog i svakog do posljednjeg visokog predstavnika – je velika.
Jedan je prošetao našom zemljom, tenkovima uništio najbolju Hercegovačku banku i izvrsno organiziranu televiziju Erotel, a nakon isteka mandata rekao: “Zemlji je navučena luđačka košulja!”
Košulja je do pod grlo zakopčana.
Onaj drugi, ktomu još i lord, gradu Mostaru nametnuo je Statut i gurnuo ga u desetljeće potezanja oko svakog pitanja i problema. Zbog tog Statuta, grad je dvanaest godina životario bez vijeća – bez srca i pluća. Živio je na respiratorima!
Najbolja vlada, najbolji premijer i najbolji predsjednik države ne mogu sami riješiti nagomilane probleme. Nije pravedno očekivati da ih oni same riješe. Zato postoje izbori na kojim građani provjeravaju učinke aktualne vlasti i ponovno biraju one za koje vjeruju da će im predanim radom omogućiti bolji život. Jer svatko želi živjeti u uređenoj, socijalnoj i pravednoj društvenoj zajednici. Nitko se svoje domovine ne želi stidjeti.
Opasno je kada se građani otuđe od države i osjete da ona nije pravedna. U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o vratolomiji travničkih lokalnih izbora. Nasuprot zakonskoj odredbi i zdravoj pameti, mandat načelnika nije preuzeo kandidat koji je osvojio najviše glasova iza onog koji pobjednički pehar nije mogao preuzeti. Umro je!
I tako mudraci u Središnjem izbornom povjerenstvu odlučiše da se izbori u Travniku trebaju ponoviti. Zaslijepljeni su i ne vide da su među ponosne ljude Lašvanske doline bacili izbornu kazetnu bombu – kašikaru. Stranka iz koje dolazi dr. Goran Pejaković poručuje da na nove izbore neće izaći, jer takvo poniženje ne može dopustiti.
Što ako se to i dogodi?
Tko će travničku luđačku košulju otkopčati?
Na drugom kraju zemlje, u gradu Mostaru, okončana je izborna zavrzlama. Prirodna je težnja svakog ljudskog bića potvrđivati svoju osobnost. Bržeg i boljeg puta nema od onog koji nosi politička vlast. Zato prema njezinoj pozornici i njezinim svjetlima hrle mnogi. Hrle i oni koju su neiskusni, neupućeni, prava politička nedonoščad.
U jednoj od svojih legendarnih pjesama Arsen Dedić pjeva:
“Danas su stručnjaci za ništa, a sutra već eksperti za sve”.
Uvjeren sam da je grad Mostar dobio svoga primusa, pravoga gradonačelnika kojega vlast neće opiti i odvesti na stranputice njegova poslanja.
U svim sferama djelovanja pokazao je zavidne sposobnosti i vjerujem da će biti ono što je i sam rekao: “Bit ću motor grada Mostara”!
Neka tako i bude!
Za razliku od mnogih dušobrižnika i sarajevskih nametnika, njegov izborni suparnik dr. Zlatko Guzin pokazao je akademsku, civilizacijsku i ljudsku širinu. Njegov pozdravni govor treba pročitati i upamtiti. Zato moje čestitke idu jednom, a jednako tako i drugom.
I na koncu ove kolumne…
Ne budu li se vodeće zemlje Europske unije odrekle protekcionizma i stvaranja interesnih zona poput kolonija minulih vremena, teško je vjerovati da će odgovoriti izazovima vremena i da će se naša zemlja naći u obitelji zapadnog svijeta. Ako ne shvati svoju moralnu i povijesnu obvezu pomoći zemljama u procesu pridruživanja, priča o Europskoj uniji doživjet će bolan promašaj.
